Stoljeće djeteta - Ellen Key

Objavljeno 15.10.2014

„Ovdje bih ukratko željela opisati svoje snove i nadanja o školi budućnosti u kojoj će se duša djeteta moći slobodno i potpuno razvijati.“

Ovako je Ellen Key započela u svojoj knjizi „Stoljeće djeteta“ temu Škola budućnosti.

Knjiga je napisana još 1902, dakle prije više od sto godina, a danas je više nego aktualna.

Na nekoliko citata iz knjige možemo se uvjeriti koliko nema razlike u razmišljanju o odgoju od prije sto godina i danas. Ono čemu čovjek teži i o čemu sanja je univerzalno.

„Samo život- život prirode i život čovjeka- odgaja za život. Ono što svijet prirode i svijet čovjeka nudi glede oblika, ljepote i načina rada - to nam preko biologije, zemljopisa, povijesti, umjetnosti i književnosti može podariti stvarne vrijednosti, podučiti naš razum promatranju, razlikovanju i prosuđivanju, dati nam osjećaj topline preko koje ćemo se spojiti s onim što učimo - i samo je to obrazovanje. Jednom riječju ono što obiteljski dom i škola trebaju pružiti djetetu jest stvarnost, stvarnost koja kao velika, bogata i topla rijeka teče prema djeci.“

Prije sto godina Ellen Key je predviđala i sanjala kakve će škole biti, a na žalost i danas nakon sto godina to su i dalje samo snovi.

„U školi će nestati strah i nemir koji nas danas tjera „da nešto postignemo“. Mirno će ozračje u školama mladima podariti temelj za sigurnost te ih uvjeriti da ono najviše što čovjek može postići nisu njegova djelovanja nego njegovo biće.“

„Moći dobro vidjeti- u svijetu prirode, čovjeka i umjetnosti - i moći dobro čitati - to su dva velika cilja kojima mora težiti kako odgoj kod kuće tako i odgoj u školi. Ako dijete to svlada, moći će gotovo sve drugo i samo naučiti.“

„Možda će nastati one škole o kojima sanjam, u kojima mladi, prije svega, promatraju život i uče ga voljeti, škole u kojima se njihove sposobnosti svjesno njeguju kao najveće dobro i najveća vrijednost“

„Pedagogija koja se ravna prema unaprijed utvrđenim receptima ustupit će mjesto individualnoj i mekoj pedagogiji koja se s djecom igra uzimajući u obzir njihovu prirodu, koja s djecom živi, koja od djece uči, koja čezne za djecom i u školi traži svoju vlastitu osobnu „metodu“.“

U knjizi govori i o odgoju djece:

"Samo onaj koji se zna s djecom igrati u stanju je djecu nečemu i naučiti. Postati takvima kao što su djeca-to je prvi preduvjet za odgoj djece. Ali, to u sebi ne uključuje djetinjarije, ne uključuje brbljanje što dijete odmah može sagledati i čega se duboko gnuša. To znači dopustiti da nas dijete posve prožme isto onako kako život njega prožima; odnositi se prema djetetu kao prema onome koji nam je doista dorastao, to znači pokazati istu distanciranost, isto povjerenje i iste osjećaje koje pokazujemo i prema odraslima. To znači da nećemo utjecati na dijete tako što ćemo zahtijevati ono što bismo sami željeli da dijete bude, nego ćemo utjecati samo na temelju dojma o tome što dijete doista jest. To pak znači da se prema djetetu nećemo odnositi ni lukavo ni nasilno, nego ozbiljno i pošteno."

Pisala je o roditeljstvu:

"Ako majka osjeća strahopoštovanje prema nepoznatim svjetovima koje susreće u djetetovom pogledu kao i prema onim svjetovima koji obasipaju mračno plavo nebo bijelim cvjetovima, ako otac u svom djetetu vidi kraljevog sina kojem će on služiti ponizno svim svojim snagama- onda će dijete dobiti ona prava koja mu pripadaju!"

To nisu prava koja mu omogućuju da druge gnjavi svojim raspoloženjima, nego prava proživjeti puni osobni život djeteta pred majkom i ocem koji i sami žive punim osobnim životom, životom čijim se sokovima i snagama dijete napaja jer su mu potrebni za njegov rast.“