Slobodna igra

Kategorija: Rani odgoj

Objavljeno 15.10.2014

Slobodna igra je najvažnija dječja aktivnost, najvažniji posao u djetinjstvu, vrijeme kad dijete mora imati svu slobodu ovoga svijeta. To je najbolja priprema za život, nema ciljeva, nema pravila, osim onih koje dijete samo zada. Potiče kreativan život i za kasniji intelektualni razvoj. Dijete u igri ima mogućnost izražavanja svojih osobnih iskustava i osjećaja. Igra dijete povezuje sa svijetom, a pri tome dolazi do novih spoznaja. Igra je za dijete jednako važna koliko i posao za odrasle. Ona dijete vodi prema socijalizaciji, maštovitosti, inicijativi, hrabrosti za slobodno stvaranje. Ona razvija socijalne procese u grupi i pruža mogućnost djetetu da bude samostalno, samopouzdano, i razvija slobodnu volju.

Kada su djeca u igri oni su ustvari angažirani u jednoj kreativnoj i umjetničkoj aktivnosti. Ne bismo Van Goghu pogledali preko ramena i rekli: „Krasna ti je ova slika, a koliko točno ribica imaš ovdje?“ Baš kao što i umjetnici trebaju slobodu stvaranja tako i djeca trebaju slobodu u igri. Igra je nešto posebno vrijedno za djecu. To je vrijeme i prostor kada imaju slobodu.

U igri je najvažnije i odgojno baš to da mi tu prestajemo s našim pravilima, našim pedagoškim i odgojnim umijećem i dijete prepuštamo njegovim vlastitim snagama. Jer, što radi dijete prepušteno svojim vlastitim snagama? Ono počinje kroz igru isprobavati na vanjskim predmetima hoće li ovo ili ono djelovati kroz njegovu vlastitu aktivnost; dijete pokreće svoju volju za djelovanjem. Na takav djetetov način, kako se ponašaju vanjske stvari zbog djelovanja volje, događa se da dijete, na sasvim drugi način od našeg djelovanja svojom osobnošću ili pedagoškim principom, premda kroz igru, samo sebe odgaja. Zbog toga je od velike važnosti da se što manje svojim razumom miješamo u dječju igru. Što se igra više razvija kroz ono što još nije ukalupljeno u pojmove, kroz ono što se promatra u okolini, to je igra bolja. Ako djetetu damo igračku kojom se mogu imitirati pokreti ljudi ili stvari, bilo u obliku slikovnice ili neke druge igračke, takvom igrom ćemo ga bolje odgojiti nego da mu damo najbolje komplete za slaganje i građenje. Jer u takvim kompletima već se računa s previše razumske djelatnosti, što više pripada osobnijem principu od postupnog tapkanja i ispitivanja životno-pokretnog, koje se ne shvaća razumski već promatra u punoj djelotvornosti. Što je igračka manje određena i domišljena to bolje, i to stoga što se onda ono više, koje se ne može na razumski način utuviti u čovjekovu svijest, može samostalno polako osvještavati, jer se dijete u svijet uživljava ne preko razuma već preko vlastitog iskušavanja.

Dijete do promjene mliječnih zuba spontano oponaša. Ono što će mu kasniji ozbiljni život i rad donijeti, to se u djetetu sada aktivira kroz igru, koja je za dijete vrlo ozbiljna djelatnost. A razlika između dječje igre i rada u kasnijem životu jest u tome, što se rad ponajprije mora uklopiti u vanjsku svrhu svijeta, da se moramo podrediti vanjskoj svrsi svijeta. A dijete želi ono što čini, što pretvara u aktivnost, najprije razviti iz svoje prirode, iz svog ljudskog života. Igra djeluje iznutra prema van, a rad djeluje izvana prema unutra.

U dječjoj igri živi jedno od najvažnijih svojstava, stvaralačka mašta. Nju treba čuvati i njegovati. Ona u dječje aktivnosti unosi toplinu i prisnost, a još je usko povezana i srodna  s djetetovom  osjetilnom aktivnošću. U njenom krilu djetetovo unutarnje biće može živjeti, u njoj je sačuvan djetetov još pomalo snoliki životni stav. Suprotna maštovitoj igri je hladna, apstraktna, kombinirana aktivnost. Ako se njoj u ranom djetinjstvu dade prednost, potencirat će bolest našeg doba – prevladavanje banalne zanimacije, lišene osobnosti, zainteresiranosti i topline. Maštovite igre su preteče najvrednijeg bogatstva–duboke usredotočenosti koja se pokazuje kroz rad na svom životu uz prisnost i čovječnost. Slobodna igra se u vrtiću omogućuje djeci uz razne igračke i materijale: pješčanik, ljuljačke i konjići za ljuljanje, jednostavne šivane lutke punjene vunom, slikovnice, bojice, lagani drveni stalci koji se, prekriveni maramama pretvaraju u razne kutke za igru, raznobojne marame, materijali i velovi za stalke. Djeca se slobodno grupiraju, odabiru materijale za igru i provode svoje aktivnosti. Odrasli se uključuju što manje. Odgajatelj cijelu grupu ima na oku, no uvijek se trudi i sam nešto raditi što je korisno za vrtić, a istovremeno djeluje poticajno za djecu.  Šivat će npr. nešto za lutke. Neka djeca će se približiti, neko vrijeme promatrati što se događa, a onda i sama poželjeti šivati. Dat ćemo im materijala, igle, šarene vune i pustiti ih da sami slobodno šivaju svoje šavove. Pri tome će ponekad nastati originalni ritmički uzorci. Ne dajemo djeci gotove krojeve u ruke, niti išta što će ograničiti njihovu vlastitu stvaralačku aktivnost. U vrtu ćemo raditi na gredicama ili u cvjetnjaku, skupljat ćemo lišće i sl. Osim onoga što proizlazi iz oponašanja odraslih, djeca su „nevidljivo“ vođena i usmjeravana u slobodnoj igri kroz atmosferu koju odrasli oko njih stvara. Ako se trudimo stvoriti istinite, čiste, tople, lijepe utiske, oni će se odraziti i u igri. Prije svega je važno malo dijete zaštititi od utjecaja iz svijeta odraslih koji još nije za njega primjeren. Uspijemo li izbjeći takve utiske, koji na dijete mogu djelovati poput šoka, koji ga „čupaju“ iz njegovog prirodnog tijeka razvoja, u slobodnoj igri pojavit će se najbolje snage dječje prirode. Naprotiv, „čupanje“ iz prirodnog, često polaganijeg razvoja potaknut će prerani oblik samosvijesti, kroz koji će dijete postati nezadovoljno i nesnosno. Suosjećajni suživot s djetetom, pun ljubavi, djelovat će oslobađajuće i iscjeljujuće na djetetovo biće i postat će najboljim sredstvom koje odgajatelj može upotrijebiti u vođenju čak i teške djece kroz život. Sve više ćemo i mi sami razvijati „organ“' kojim možemo razlikovati pojedinosti iz kojih iščitavamo igra li se skupina djece u prirodnoj  struji, vođena maštom na stvaralački, skladni, djetinji načinom ili kaotično i nepovezano, što se svaki čas može zaoštriti u nadmetanje i svađu gdje će trebati intervenirati odraslim iskustvom.“ ( dio preuzet iz skripte Elisabeth Grunelius)